Nakon uspješnog lansiranja “Ureda za zametnute osjećaje” u Lisabonu i Zagrebu, Klarić se želi nastaviti baviti akumuliranim znanjem, iskustvom i materijalima šireći prostor interakcije od formulara u kojima publika traži pomoć oko neprocesuiranih emocija i na druge oblike zajedničkog bivanja i bavljenja unutarnjim svjetovima uz vodstvo umjetnice i njenog plišanog menadžera. Cilj je mobilnu strukturu “Ureda” zamijeniti statičnom lokacijom “Instituta” gdje Klarić želi privremeno transformirati galerijski ili unajmljeni prostor koji će prolaznici moći primjetiti s ceste (prostor s izlogom) u fikcionalnu birokratsku aparaturu gdje ljudi dolaze po rješenje za svoje emotivne probleme. Klarić želi istraživati i nastaviti primjenjivati istu logiku koju je uvela s “Uredom” koristeći se metodologijom igre i dizajna interakcije, nježnom estetikom i jednostavnim i jeftinim materijalima, kako bi fomulirala cijeli niz participativnih aktivnosti za one koji žele ili osjećaju da trebaju posjetiti Institut. Za Klarić naglasak je na povratku igri, na apsurdu, materijalima s kojima smo bili u bliskom kontaktu u djetinjstvu i koji su bili naše oruđe procesuiranja svijeta oko sebe, a koje smo u međuvremenu zapostavili, odbacili kao gubitak vremena, baš kao što često i zapostavljamo i zanemarujemo odgovornost za svoju mentalnu dobrobit. Klarić se referira u svom radu velikim djelom na ideju teoretičara umjetnosti i informatičke znanosti I. Bogosta koji se zalaže za “ozbiljne” igre upravo naglašavajući važnost toga da su one zabavne jer samo iskustveno bogata i smislena interakcija doista može djelovati reparativno, smisleno i potaknuti na ozbiljno promišljanje.