Između koncertnog čitanja i performativnog predavanja te improvizacijske izvedbe, zadnji voz. je autorski projekt dramaturginje Lucije Klarić u kojemu se obračunava s ulaskom u tridesetu.

Ironizirajući vlastiti strah od odrastanja, a time i starenja, autorica se lansira u potragu za sugovornicima koji će joj pomoći odgovoriti na pitanja poput – postoji li u životu kasno ili prekasno te što znači biti odrasla osoba i kad se točno dogodi ta transformacija. Naglašavajući nemilosrdnost vremena u nesigurnoj društvenoj konstelaciji koja je usmjerena samo prema naprijed, koja vrijednost sagledava samo akumulativno i ima kratkoročno pamćenje, autorica u datim okvirima traga za komadićima nježnosti koje možemo pružiti samima sebi u procesu odrastanja koji možda i nije tako konačan.

U izvedbi svaki put sudjeluje drugi izvođač ili izvođačica na poziv autorice što dopušta niz novih susreta i razmjena u kojima su ranjivost, spontanost i greška dobrodošle reflektirajući u formi ono što je prisutno i u temi i narativnoj liniji predstave. Autorica se koristi elementima video projekcija, audio zapisima, glazbom, su-odnosima između improviziranog i fikcionaliziranog te ispovjednog teksta i finalno, interakcijom kako bi izgradila jedinstvenu hibridnu izvedbenu formu u kojoj može postavljati pitanja na koja još uvijek traži odgovor.